Историјска енциклопедија
Register
Advertisement

Ahajski rat predstavlja rat između Rimske republike i Ahajskoga saveza 146. pre Hrista. Sukob je započeo pokušajima Ahajskoga saveza da 148. pre Hrista uspostavi dominaciju nad Spartom, a u taj sukob se umešala rimska vojska. Rim je pobedom u Ahajskom ratu okončao osvajanje Grčke i tada je uspostavio punu hegemoniju u Grčkoj. Rimska vojska je spalila i srušila Korint, a stanovništvo pobila ili prodala u roblje. Raspušteni su Ahajski savez i Beotijska konfederacija.

Ahajski rat

Ahajski rat 146. pre Hrista

Spor ahajskih stratega i podmićivanje[]

Orop je prema ranijem sporazumu sa Atinjanima tražio 151/150 pre Hrista da atinski garnizon napusti grad. Kad su Atinjani odbili da to učine Orop se obratio Ahajskom savezu, koji je odbio da se meša zbog prijateljstva sa Atinom.[1] Orop je onda potplatio ahajskoga stratega Menalkidu sa 10 talanata da im pomogne da se reše atinskoga garnizona.[2] Menalkida je Kalikratu obećao pola nagrade u zamenu za podršku. Atina je saznavši za njihove namere sprečila taj plan, ali umesto toga Menalkida je napao Atiku, odakle se brzo povukao.[3] Pošto Menalkida Kalikratu nije dao pola svoje nagrade Kalikrat ga je teško optužio. Ahajski strateg Dijej je za 3 talanta spasio Menalkidu smrtne kazne, ali Ahajci su Dijeja smatrali odgovornim, pa je Dijej zbog toga Ahajcima skrenuo pažnju sporom sa Spartom

Spor Sparte i Ahajskoga saveza[]

Sparta se žalila rimskom Senatu zbog nekih spornih teritorija, ali Senat im je dao odgovor da je za njih nadležan Ahajski savez i za sve sudske procese, sem onih, koji se kažnjavaju smrtnom kaznom.[4] Dijej je međutim pred Ahajcima rekao da su dobili i nadležnost za smrtne kazne u Sparti,[5] ali Spartanci su tvrdili da Dijej laže i nameravali su da stvar ponovo iznesu pred rimski Senat. Međutim Ahajci su osporavali Sparti pravo, da bez saglasnosti ostalih ahajskih članova uopšte šalje izaslanstvo u Rim.[6] Taj spor koji je izazvao Dijej predstavljao je povod za rat između Ahajaca i Lakademona (Sparte).[7] Spartanci nisu bili dostojan protivnik Ahajskom savezu, pa su pokušali da pregovorima spreče rat.[8] Poslali su izaslanike različitim ahajskim gradovima i počeli su da pregovaraju sa Dijejem, koji je Spartancima rekao da ide u rat, ne protiv cele Sparte, nego samo protiv maloga broja krivaca. Na direktno inzistiranjee Dijej je ispostavio spisak od 24 istaknuta Spartanca kao glavne krivce.[9] Nakon toga pomenuta 24 istaknuta Spartanca napustila su Spartu, da spasu grad rata.[10] Formalno su bili osuđeni na smrt.

Sparta i Ahajski savez na ivici rata[]

Proterani Spartanci su se odmah zaputili za Rim, da se žale zbog postupka Ahajskoga saveza. Ahajski savez je odmah u Rim uputio Dijeja i Kalikrata da bi pred rimskim Senatom opravdali proterivanje spartanskih prognanika.[11] Pred Senatom se razvila rasprava između Dijeja i Menalkide, a Senat je onda odlučio da pošalje komisiju da reši spor dve strane.[12] Pošto je rimska komisija otezala sa dolaskom Dijej je to iskoristio, pa je tvrdio da je Senat dao ovlaštenje da Ahajski savez potpuno kontroliše Spartu.[13] Menalkida je s druge strane tvrdio Spartancima da su potpuno oslobođeni bilo kakve kontrole Ahajskoga saveza.[14] Dve strane su zbog toga tokom 148. pre Hrista bile na ivici rata.[15] Kritolaj i Dijej se nisu mnogo obazirali na savet Metela Makedonca da sačekaju savet iz Rima. Dijej je u gradove oko Sparte uveo ahajske garnizone.

Rim traži odvajanje nekoliko članova Ahajskoga saveza[]

Spartanci su se prvi usudili da naruše primirje napadom na jedan pogranični grad. Kod Ahajaca je tokom leta 147. pre Hrista stigao Lucije Aurelije Orest, koji ih je upoznao sa odlukom rimskoga Senata da se od Ahajskoga saveza odvoji ne samo Sparta i Korint, nego isto tako i Argos, Herakleja i Arkadijski Orhomen.[16] Nakon Kritolajevoga izbora za ahajskoga stratega Senat je poslao drugo izaslanstvo na čelu sa Sekstom Julijem Cezarom,[17] koji je ponovio isti rimski zahtev i dao je uveravanja da se neće raspustiti Ahajski savez.[18] Sekst Julije Cezar je nakon toga ugovorio sastanak u Tegeji između spartanskih i ahajskih predstavnika, sa ciljem da se reše međusobni sporovi.[19] Kritolaj, Dijej i ostali Ahajci odlučili su da odbiju poziv na sastanak i da samo Kritolaj ode na taj sastanak. Kritolaj je na sastanku rekao Sekstu Juliju da on sam ne može ništa da odluči bez odluke skupštine, a pošto je sledeću trebalo čekati pola godine Sekstu je bilo jasno da se radi o odgodi bilo kakvog dogovora.[20]

Rim proglašava rat Ahajskom savezu[]

Kada je Rim početkom 146. pre Hrista objavio rat Ahajskom savezu, tada su kao razlog za rat naveli raniji napad na Lucija Aurelija Oresta u Korintu.[21] Kritolaj je naredio Ahajcima da se tokom zime 147/146 pre Hrista pripreme za rat sa Spartom, za koji se znalo da onda verovatno znači i rat sa Rimom. Uživali su veliku podršku ne samo u Ahaji, nego i u celoj Grčkoj.[22] Tokom zime 147/146 pre Hrista Kritolaj je od grada do grada poticao narod protiv Rimljana.[23] Kada je Kritolaj pridobio narod i stekao veliku popularnost sazvao je ahajsku skupštinu u Korintu. Kvint Cecilije Metel Makedonac poslao je na Peloponez novo poslanstvo, koje je narod na skupštini izvređao. Kritolaj je govorio da Ahajci žele u Rimljanima prijatelje, a ne gospodare.[24] Naveo je skupštinu da proglasi rat Sparti, a taj potez je u stvari bio prst u oko Rimljanima.[25] Pored toga izglasano je da ahajski strateg dobije neograničenu vlast.[26]

Bitka kod Skarfeje[]

Pretor Kvint Cecilije Metel je nastojao da započne i okonča rat sa Ahajcima pre dolaska novoga konzula Lucija Mumija Ahaika. Poslao je Ahajcima poruku da oslobode Spartu iz saveza, pa se mogu nadati mirovnom sporazumu. Sijući lažnu nadu u mir krenuo je sa vojskom iz Makedonije i preko Tesalije.[27] Kritolaj se nije obazirao na mirovnu ponudu, nego je počeo da opseda Herakleju, koja je odbijala da pristupi Ahajskom savezu.[28] Na vesti o dolasku Metela Kritolaj je napustio Herakleju i pobegao je do Skarfeje u Lokridi.[29] Početkom 146. pre Hrista Metel je je u bici kod Skarfeje pobedio ahajsku i tebansku vojsku, kojom je komandovao Kritolaj.[30] O Kritolaju se više ništa ne zna nakon te bitke, dok Livije pominje da se otrovao.[31] Dijej je u to vreme dovodio pomoć od 1.000 vojnika iz Arkadije i na putu kroz Fokidu čuo je za ahajski poraz kod Skarfeje.[32] Kvint Cecilije Metel ga je stigao kod Heroneje i tu ga pobedio.

Poraz kod Korinta[]

Nakon Kritolajeve pogibije Dijej je postao novi ahajski strateg.[33][34] Krenuo je da oslobađa robove, samo da bi okupio što veću vojsku.[35] Sakupio je 600 konjanika i 14.000 pešaka.[36] Naredio je da se sva vojska okupi u Korintu.[37] Nakon toga poslao je 4.000 vojnika pod komandom Alkamena u Megaru, da bi tu sprečavao prodor rimske vojske prema Peloponezu. [38] Međutim čim se Metel sa rimskom vojskom pojavio kraj Megare Alkamen se sa Ahajcima povukao prema Korintu, a Megara se predala. Metel je poslao nekoliko izaslanika da ponudi Dijeju mirovni sporazum, ali Dijej ih je pritvorio, a deo njih je oslobodio kada su mu platili mito.[39] Nije prihvatio Metelov mirovni sporazum. Nakon toga stigao je konzul Lucije Mumije Ahaik, koji je preuzeo komandu od Metela. Lucije Mumije je raspolagao sa 3.500 konjanika i 23.000 pešaka.[40] U bici ispod bedema Korinta 146. pre Hrista pobedila je rimska vojska. Dijej je nakon poraza pobegao u Megalopolj,[41] gde se ubio.[42]

Spaljivanje i rušenje Korinta[]

Deo Ahajaca se najpre sklonio u Korint, a onda su pobegli, a zajedno sa njima i većina Korinćana.[43] Treći dan nakon bitke Lucije Mumije Ahaik je sa vojskom ušao u Korint i tada je pobio većinu muškoga stanovništva, a žene i decu je prodao u roblje.[44] Korint je bio bogat umetničkim slikama, kipovima i zanatskim radovima, a sve to blago odnešeno je u Rim. Korint je spalio i srušio po naređenju Senata.[45] Srušio je i Tebu i Halkidu[46] i bedeme svih gradova, koji su ratovali protiv Rima.[47] Stanovništvo je razoružao i umesto demokratija uspostavio je oligarhije.[48] Ukinuo je Ahajski savez i Beotijsku konfederaciju.[49]

Literatura[]

Reference[]

  1. Pausanija 7.11.7
  2. Pausanija 7.11.7
  3. Pausanija 7.11.7
  4. Pausanija 7.12.4
  5. Pausanija 7.12.4
  6. Pausanija 7.12.5
  7. Pausanija 7.12.6
  8. Pausanija 7.12.6
  9. Pausanija 7.12.7
  10. Pausanija 7.12.7
  11. Pausanija 7.12.8
  12. Pausanija 7.12.9
  13. Pausanija 7.12.9
  14. Pausanija 7.12.9
  15. Pausanija 7.13.1
  16. Pausanija 7.14.1
  17. Polibije 38.10
  18. Polibije 38.10
  19. Polibije 38.11
  20. Polibije 38.11
  21. Derrow CAH 8 str. 322
  22. Derrow CAH 8 str. 322
  23. Polibije 38.11
  24. Polibije 38.12
  25. Polibije 38.13
  26. Polibije 38.13
  27. Pausanija 7.15.2
  28. Pausanija 7.15.3
  29. Pausanija 7.15.3
  30. Pausanija 7.15.4
  31. Livije Periohe 52
  32. Pausanija 7.15.5
  33. Polibije 38.15
  34. Pausanija 7.15.7
  35. Polibije 38.15
  36. Pausanija 7.15.7
  37. Polibije 38.15
  38. Pausanija 7.15.8
  39. Polibije 38.17
  40. Pausanija 7.16.1
  41. Pausanija 7.16.4
  42. Pausanija 7.16.6
  43. Pausanija 7.16.7
  44. Pausanija 7.16.8
  45. Livije Periohe 52
  46. Livije Periohe 52
  47. Pausanija 7.16.8,9
  48. Pausanija 7.16.9
  49. Pausanija 7.16.3

Napomena:
Ovaj članak može da se prenese ili preradi samo ako se označi da je prenešen ili prerađen sa Istorijske enciklopedije i da je autor Verlor.
Članak je prebačen na [Srpsku enciklopediju]

Advertisement